Nebojša Slijepčević ljetos je dva mjeseca s kamerom na ramenu proveo u Imotskoj krajini, slijedeći Gangsterove putove u potrazi za dobrim kadrom i pričom. Dokumentarac „Gangster te voli“ bit će gotov 2012., a nakon što ga prezentira na festivalima, redatelj bi ga volio promovirati i u Imotskom. Nebojša Slijepčević je filmski i TV redatelj, diplomirao na ADU u Zagrebu. Od 2002. za HTV režira i producira dokumentarni serijal o životu mladih u Zagrebu – ŤDirektť. Autor je i zagrebačkih epizoda u koprodukcijskom serijalu ŤCity Folkť, koji se prikazuje na 13 europskih televizija. Za dokumentarni film „Za 4 godine“ nagrađen je na festivalima u Sarajevu i Veroni. Odabrana redateljska filmografija: PAS/ZEC, crtani, 13 min, 2011., ŠAMAR, igrani, 13 min, 2010., ŽENA ZMAJ, dokumentarni, 20 min, 2007., ZA 4 GODINE, dokumentarni, 13 min, 2007., DIREKT, dokumentarni serijal, 35 epizoda po 26 min, 2002.-2009
IN: Koliko dugo ste proveli na snimanju samoga materijala, u kojem vremenskom rasponu i na kojim lokacijama?
Glavnina snimanja odvijala se ove godine, tijekom dva vrela ljetna mjeseca, u Imotskom i okolici. No tome je prethodilo preko godinu dana priprema, probnih snimanja, odabira protagonista i traženja produkcijskih partnera.
IN: Film prema najavama izlazi u ljeto 2012. Znači li to da je montaža i ostali dio završavanja dokumentarnog filma teži dio posla od snimanja samog?
Ne bih montažu nazvao težim dijelom posla: najteži dio posla su pripreme i samo snimanje filma. Ako se tu zabrlja, u montaži nema spasa. No kad imaš sjajan materijal – kao što se nama posrećilo da snimimo – montiranje filma je čisti užitak. Drugi su razlozi tolikom čekanju do premijere: prvo, snimanje filma još nije gotovo. Tek nam predstoji snimanje zadnjeg čina filma. Drugo, iako će montaža biti gotova u proljeće, veliki festivali na kojima želimo premijerno prikazati film uglavnom su u ljeto i jesen.
IN: Kako ste doznali za priču o Gangsteru i što vas je u njoj privuklo obraditi je?
Početna ideja bila je napraviti film o dogovorenim brakovima. Tijekom potrage za pogodnim protagonistima, moja producentica Vanja Jambrović saznala je za Nedjeljka Babića Gangstera. On je bio tek jedan od potencijalnih likova, no kad smo ga upoznali - to je bila ljubav na prvi pogled. Odmah smo znali da će Gangster preoteti film. Nedjeljko je jednostavno rođen za kameru: ekstrovertan je, emotivan, duhovit, i sjajan pripovjedač. Kad prepričava svoje doživljaje – mogu ga slušati satima.
No, iznenadilo nas je kako pozitivno stranci reagiraju na Gangstera. Njegov šarm i duh jednostavno prelazi granice. Ali sve to ne bi bilo dovoljno za film kad ne bi vjerovali da Nedjeljko radi dobru stvar. Znam da mnogi Gangsterov posao gledaju s omalovažavanjem, a njega čak i sa podsmijehom, no nisu u pravu. Mjesecima sam praktički živio s Nedjeljkom, i uvjerio sam se koliko mu je stalo do klijenata, kako je nesebičan – jer, bez obzira što zavidnici mislili, on vrlo malo zarađuje u svojem poslu – i, na kraju krajeva, kako je mnoge ljude stvarno usrećio.
IN: Jeste li imali nekakav scenarij unaprijed napisan ili su se stvari više događale na terenu?
Imali smo jasnu zamisao kakav film radimo, bez jasnog koncepta ne možeš napraviti dobar film. Postavili smo čvrste kriterije kakve likove tražimo, i cijelo vrijeme smo znali koju priču pričamo. No bili smo i fleksibilni, naravno da se prilagođavaš stvarnosti. Ali svjetonazor koji će proizaći iz filma nije se promijenio od početka rada.
Želimo organizirati projekciju u Imotskom - no pitanje je gdje?
IN: Od koliko ljudi je bila sačinjena ekipa na terenu, s koliko ste kamera raspolagali i kakvom opremom. Kojom, kakvom kamerom ste snimali film?
Danas je moguće raditi na visokom profesionalnom nivou i u jako malim ekipama. Tehnologija je toliko napredovala da je dobar dio članove tradicionalne filmske ekipe postao suvišan. To je posebno bitno nama dokumentaristima – uvijek se želimo stopiti s okolinom, i što manje svojim prisustvom uznemiravati stvarnost koju pokušavamo snimiti. Zato i volimo raditi u malim ekipama. Naša ekipa sastojala se, po potrebi, od jednog čovjeka koji sam radi sve, do, u ekstremnim situacijama, najviše troje ljudi. No najčešće ste mogli vidjeti nas dvoje, Vanju i mene, kako pratimo Gangstera, ja s kamerom, a Vanja s mikrofonom u ruci.
Film je sniman jednom kamerom, to je način rada koji preferiram jer na taj način imam bolju kontrolu nad materijalom koji se snima. Ta kamera je vrlo mala, jedva primjetna – proizvođač nije toliko bitan, ne pada mi na pamet besplatno ga reklamirati J. Ali danas je tehnologija na takvom nivou da već i mobiteli snimaju bolji video od kamera koje su još pred koju godinu bile profesionalni standard. I filmska tehnologija konačno je došla do stupnja razvoja da služi nama, a ne mi njoj – kao proteklo stoljeće.
IN: Paralelno vjerojatno radite na još nekim projektima. Na kojim i kakvom tematikom se bave?
Naredni dokumentarni film koji snimam bavi se sudbinom srušenog američkog bombardera iz drugog svjetskog rata koji je nedavno pronađen u podmorju kraj Visa. Ako film bude uspješan – možda snimimo i nastavak, o bombarderima koji su pali u Crveno jezero. Bilo bi lijepo snimati još jedan film u Imotskom – oduševila me njegova fotogeničnost.
IN: Namjeravate li promociju filma obaviti u Imotskom ili ćete to ipak izvesti u Zagrebu. Iz kojih razloga? Sasvim sigurno želimo organizirati projekciju u Imotskom - no pitanje je gdje. Koliko mi je poznato jedino gradsko kino godinama je zatvoreno. Kao što sam već rekao - premijera filma vjerojatno će biti u inozemstvu, na nekom od filmskih festivala. Takvi festivali sjajna su odskočna daska za daljnji plasman filma, ali zauzvrat traže pravo prvog prikazivanja.
IN: Kako bi opisali karakter još nedovršenog dokumentarca 'Gangster te voli'? Hoće li tu biti presudan element humora i začudnosti glavnoga lika, a koliko ste naglasak stavili na sam mentalitet Imotske krajine kojega je izdanak i Gangster i njegova agencija za bračno posredništvo?
Humor je bitna komponenta filma, a začudnost je samo prvi sloj s kojim se gledatelj suoči. No priča filma je puno kompleksnija i ozbiljnija. Film zapravo razotkriva probleme tradicionalno odgojenih muškaraca i žena u suvremenom društvu.
Naše selo je tijekom životnog vijeka jedne generacije preskočilo civilizacijski ponor od nekoliko stoljeća. Nije čudo da se mnogi ljudi ne snalaze, bježe od svijeta, boje ga se. Ali taj problem postoji u cijelom svijetu. Film se, naravno, većim dijelom odvija u Imotskoj krajini, no tema filma je univerzalna.
Mnogi su spremni za brak, ali ne i za ljubav
IN: Bračno posredovanje, osim što je ruralni fenomen, fenomen je i velikih gradova u kojima je otuđenost uzela maha, pa i sam Internet prepun je stranica za traženje srodne duše. Promatrate li fenomen bračnog posredovanja kroz prizmu normalnog dijela današnjeg društva ili bi pak ljude koji na ovaj način traže ljubav trebalo gledati kao nesnalažljive, slabiće i osobe bez smisla za romantiku?
Za početak, kakve veze brak, kao institucija, ima s romantikom? To je samo slatkasta propaganda holivudskih filmova. Kao što svi dobro znamo, kad se makne sav svadbeni kič i licemjerje, brak je oduvijek bio primarno ekonomska zajednica muškarca i žene. Stoljećima su muškarci i žene trebali jedni druge – osim za seks i rađenje djece, a to se oduvijek zbivalo bez obzira na brak – i za neke sasvim neromantične potrebe. Muškarci su trebali kuharicu, dadilju i spremačicu, a žene – sponzora i zaštitnika.
Problem je nastao u zadnjim desetljećima, kad su se konačno žene izborile za svoja prava, i postale bar donekle ekonomski ravnopravne. Time su se promijenile ekonomske potrebe žena – i nastupila je kriza institucije braka. Pogledajte samo statistike, u Evropi je praktički svaki drugi brak unaprijed osuđen na neuspjeh. Kad pitam svoje vršnjake koji su u braku zašto su se vjenčali, najčešći odgovor je: da bi lakše dobili kredit za stan. Kakve to veze ima s ljubavi i romantikom?
Kada bismo bili iskreni do kraja – bračnu zajednicu bi potpuno odvojili od ljubavi, i dopustili bismo da se vjenčaju bilo koje dvoje ljudi koji imaju zajedničke ekonomske interese. Institucija braka u ljubavnu vezu i unosi isključivo promjenu pravnih i ekonomskih odnosa: pravo na zajedničku imovinu, pravo nasljeđivanja itd. Pa zašto onda ne bi tjerali stvar do apsurda, po onoj staroj – ljubav za ljubav, pare za pare.
S druge strane, nema nikakve sramote u potrazi za ljubavi bez obzira na način. Zar je bitno da li se ljudi upoznaju u kafiću, na internetu, ili preko posrednika? Ali za svaku potragu za ljubavi potrebna je i hrabrost. Dok bračnu zajednicu na životu najčešće drži tek činjenica zajedničkog domaćinstva, ljubavnu vezu održava iskrenost, otvorenost i povjerenje. Zato su mnogi spremni za brak, ali ne i za ljubav.
Razgovarao: Stipe Majić/imotskenovine.hr Imotske novine - Nedjelja, 23 Listopad 2011